Page 95 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

vide u tami dok on sam slijepo srlja naprijed.

Ona ga motri iznutra. Svi ga motrimo. To je nešto što doista
možemo, i nije uzalud: kad bi oklijevao, zakazao ili umro, što bi bilo
od nas? On nedvojbeno podsjeća na čizmu, izvana tvrdu, koja

oblikuje neiskusno meso. To je samo želja. Motrim ga već neko
vrijeme, a on mi ne pokazuje nikakvih dokaza mekoće.

No, pripazi, Zapovjedniče, govorim mu u mislima. Imam te na
oku. Jedan pogrešan potez, i ja sam mrtva.

Ipak, mora da je jezivo biti muškarac, takav muškarac.
Mora da je sasvim lijepo.

Mora da je jezivo.
Mora da je vrlo nezanimljivo.

* * *

Stiže voda, Zapovjednik je pije. »Hvala« kaže, i Cora se vraća na
svoje mjesto šuškajući haljinom.

Zapovjednik zastaje, gledajući dolje, proučavajući stranicu. Ne
žuri mu se, kao da nije svjestan naše prisutnosti. On je poput

čovjeka koji se igra odreskom iza stakla u restoranu i pretvara se da
ne vidi oči koje ga promatraju iz gladne tame, ni metar od njegova
lakta. Naginjemo se malo prema njemu, željezne strugotine prema

njegovu magnetu. On ima nešto što mi nemamo, ima riječ. Kako li
smo je odbacivali, profućkavali, nekada.

Zapovjednik počinje čitati, kao da oklijeva. Ne ide mu. Možda se
samo dosađuje.

Uobičajena priča, uobičajene priče. Bog Adamu, Bog Noi.
Plodite se i množite i napunite zemlju. Zatim slijedi ona stara i

otrcana priča o Raheli i Lei što smo je bubali u Centru. Daj mi
djecu! Inače ću svisnuti! Zar sam ja namjesto Boga, koji ti je
uskratio plod utrobe? Evo moje sluškinje Bilhe. Ona će roditi na

mojim koljenima, da tako i ja stečem djecu po njoj. I tako dalje, i
tako dalje. To su nam čitali za svakim doručkom dok smo sjedile u

školskom restoranu i jele zobenu kažu sa šlagom i smeđim