Page 96 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

šećerom. Dobivate sve najbolje, znate, govorila je Tetka Lydia. Rat

je, sve je racionirano. Vi ste razmažene djevojke, blebetala je
trepćući, kao da kori mačkicu. Zločesta maca.

* * *

Za ručak su slijedila Blaženstva. Blago ovima, blago onima.
Reproducirali su ih s vrpce, tako da ni Tetku ne mogu okriviti zbog

grijeha čitanja. Glas je bio muški. Blago siromasima u duhu, jer je
njihovo kraljevstvo nebesko. Blago milosrdnima. Blago krotkima.

Blago ćutljivima. Znam sam da su to izmislili. Znala sam da je to
pogrešno, da su nešto i izostavili, ali nije bilo načina da to

provjerim. Blago onima koji tuguju jer će se utješiti!
Nitko nije rekao kada.

Dok jedemo desert, šljive s cimetom iz konzerve, standardni dio
ručka, provjeravam koliko je sati i gledam na Moirino mjesto, dva
stola dalje. Već je otišla. Dižem ruku, puštaju me. Ne radimo to

prečesto, i uvijek u drugo doba dana.
U zahodu ulazim u drugi odjeljak odostraga, kao obično.

Jesi li tu? Šapćem.
Jesam, ali bih dala ne znam što da nisam, šapće Moira.
Što si saznala? pitam je.

Ništa posebno. Moram se izvući odavde. Pošizit ću.
Hvata me panika. Ne, ne, Moira, kažem, nemoj ni pokušavati.

Nemoj sama.
Odglumit ću da sam bolesna. Poslat će kola prve pomoći, već

sam to vidjela.
Dospjet ćeš samo do bolnice.

Barem nekakva promjena. Neću morati slušati tu staru kurvu.
Prozret će te.
Ne brini. Razumijem se u te stvari. Još u srednjoj školi prestala

sam uzimati vitamin C i dobila skorbut. U početnom stadiju ne
mogu ga dijagnosticirati. Samo ga počneš iznova uzimati, i dobro

ti je. Sakrit ću vitaminske pilule.