Page 123 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 123

koliko godina, kad su nam pokazivali filmove o ostalim dijelovima

             svijeta; žene u dugim suknjama ili u jeftinim pamučnim haljinama s
             uzorkom, kako nose svežnjeve pruća, ili košare, ili plastične kante s
             vodom, s ove ili one rijeke, s bebama što vise na njima u šalovima ili

             mrežama, i gledaju nas s ekrana škiljeći ili strepeći, znajući da im je
             naprava sa staklenim okom učinila nešto, ali ne znajući što. Ti su

             filmovi bili utješni i pomalo dosadni. Uspavljivali su me, pa i onda
             kad bi se na ekranu pojavili muškarci golih mišića, koji su zasijecali

             tvrdu  zemlju  primitivnim  motikama  i  lopatama  i  teglili  kamenje.
             Više  su  mi  se  sviđali  filmovi  u  kojima  se  plesalo,  pjevalo,  s

             obrednim maskama, s izrezbarenim rukotvorinama za muziciranje:
             perjem,  mjedenom  dugmadi,  školjkama,  bubnjevima.  Voljela  sam
             gledati  te  ljude  kad  su  bili  sretni,  ne  kad  su  bili  bijedni,  gladni,

             iscrpljeni,  kad  su  se  kinjili  jednostavnim  poslovima,  kopanjem
             bunara, natapanjem zemlje, problemima što su ih civilizirani narodi

             odavno riješili. Mislila sam kako je dovoljno da im netko samo dade
             tehnologiju i pusti ih da se snalaze.

                  Tetka Lydia nije prikazivala takve filmove.
                  Ponekad  bi  prikazala  poneki  stari  pornić  iz  sedamdesetih  ili

             osamdesetih. Sa ženama kako kleče sišući penise ili revolvere, sa
             ženama svezanima ili sputanima lancima ili s pasjom ogrlicom oko
             vrata, sa ženama obješenima oko vrata ili za noge, golima, raširenih

             nogu, sa ženama kako ih siluju, tuku, ubijaju. Jednom smo morali
             gledati ženu kako je polako komadaju, kako joj prste i dojke strižu

             vrtnim škarama, kako joj paraju trbuh i izvlače crijeva.
                  Razmislite  o  alternativama,  govorila  je  Tetka  Lydia.  Vidite  li
             kako je bilo? Eto, kako su u ono doba gledali na žene. Glas joj je

             drhtao od ogorčenja.
                  Moira  je  poslije  rekla  da  je  to  namještaljka,  da  su  to  radili  s

             lutkama; no, teško je to znati.
                  Međutim,  ponekad  su  nam  prikazivale  filmove  koje  je  Tetka

             Lydia nazivala dokumentarcima o Neženama. Zamislite, govorila je
             Tetka  Lydia,  kako  li  samo  trate  vrijeme,  a  mogle  bi  ga  trošiti  na
   118   119   120   121   122   123   124   125   126   127   128