Page 125 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

nismo smjele? Ili je to nešto što smo morale vidjeti da nas podsjeti

na stare dane kad nije bilo sigurnosti?
Iza tog transparenta ima i drugih, i kamera ih bilježi na brzinu:
SLOBODA ODLUČIVANJA, SVAKO DIJETE ŽELJENO DIJETE,

OSVOJITE PONOVNO NAŠE TIJELO, MISLITE LI DA JE ŽENI
MJESTO NA KUHINJSKOM STOLU? Ispod posljednjeg

transparenta je crtež ženskog tijela na stolu, a iz njega kapa krv.
Moja majka stupa, smješka se, smije, sve stupaju i dižu šake u

zrak. Kamera snima nebo prema kojem se uzdižu stotine balona
vukući za sobom uzice: crveni baloni s naslikanim krugovima,

krugovima s crtom, nalik na peteljku jabuke, na okomitu gredu
križa. Dolje, na zemlji, moja je majka dio gomile, pa je više ne vidim.

* * *

Rodila sam te kad mi je bilo trideset i sedam godina, rekla je
moja majka. Bio je to rizik, mogla si se roditi deformirana ili tko zna

kakva. Ti si zaista bila željeno dijete, premda su me neki i te kako
zajebavali! Moja najstarija prijateljica Tricia, pizda jedna, optužila

me da sam pronatalistkinja. Bila je ljubomorna, eto. No, druge su
me uglavnom ostavile na miru. Međutim, kad sam bila u sedmom
mjesecu, mnoge su mi počele slati članke o naglom rastu postotka

defektne novorođenčadi u rodilja poslije trideset i pete. Samo mi je
to trebalo. I srati kako je teško samohranim majkama. Ne serite

slova, rekla sam im, ovo sam počela, pa ću i završiti. U bolnici su na
bolesničkom listu napisali: »Stara primipara«, uhvatila sam ih na

djelu. Tako zovu prvorotkinje kad im je više od trideset godina, više
od trideset, za boga miloga. Gluposti, rekla sam im, biološki mi je

dvadeset i jedna, mogu vam, kad god hoćete, dati sto metara fore.
Mogla bih roditi trojke i izići odavde dok se vi još mučite da se
dignete iz kreveta.

Govoreći to izbočila bi bradu. Sjećam je se takve, izbočene
brade, s pićem ispred sebe na kuhinjskom stolu; ne onako mlade i

ozbiljne i lijepe kakva je bila na filmu, nego žilave i vatrene, poput