Page 127 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

smo sve morali proživjeti samo zato da biste vi stigli tu gdje jeste.

Pogledaj ga, reže mrkvu. Zar ne zna koliko je žena dalo život, koliko
su ženskih tijela pregazili tenkovi da bismo dočekali bar to?
Kuhanje mi je razbibriga, rekao bi Luke. Uživam u njemu.

Razbibriga, prdibriga, rekla bi moja majka. Ne moraš se
izvlačiti. Nekada ti ne bi dopustili takvu razbibrigu, proglasili bi

te pederom.
Čuj, majko, rekla bih. Nemojmo se svađati zbog sitnice.

Sitnica, rekla bi ogorčeno. Ti to zoveš sitnicom. Ne razumiješ, je
li? Uopće ne razumiješ o čemu govorim.

Katkada bi se rasplakala. Bila sam tako osamljena, govorila bi.
Nemaš pojma kako sam bila osamljena. Imala sam prijatelja, za
razliku od mnogih, a ipak sam bila osamljena.

Divila sam se majci u nekim stvarima, premda je naš odnos
uvijek bio napet. Smatrala sam da previše očekuje od mene.

Očekivala je od mene da opravdam njezin život, njezine odluke.
Nisam htjela živjeti pod njezinim uvjetima. Nisam htjela biti uzorni

potomak, utjelovljenje njezinih ideja. Obično smo se žestoko
svađale zbog toga. Ja nisam opravdanje tvojeg postojanja, rekla

sam joj jednom.
Htjela bih da se ona vrati. Htjela bih da se sve vrati, da bude
onako kako je bilo. Ali, to nema smisla, takve želje.