Page 128 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

21

Prevruće je ovdje i preglasno. Ženski glasovi se podižu oko
mene, mekana pjesma je još uvijek preglasna za mene, nakon
mnoštva dana tišine. U uglu sobe se nalazi plahta umrljana krvlju,

skupljena i bačena tamo, kad je vodenjak pukao. Nisam ju prije
primjetila.

Soba smrdi također, zrak je blizu, trebali bi otvoriti prozor?
Smrad je našeg vlastitog mesa, organski smrad, znoj i trag željeza,

od krvi na plahti, i još jedan smrad, više životinjski, koji dolazi,
mora biti, od Janine: smrad jame, nenastanjenih špilja, smrad

kariranog pokrivača nakon poroda mačke na njemu, jednom, prije
uškopljenja. Smrad kalupa.
»Diši, diši.«, govorimo, kako su nas naučili. »Drži, drži. Pritisni,

pritisni, pritisni.« Brojimo do pet. Pet unutra, drži pet, pet van.
Janine, zatvorenih očiju, pokušava usporiti disanje. Tetka Elizabeth

osjeti kontrakcije.
Sada je Janine nemirna, želi hodati. Dvije žene joj pomažu da

izađe iz kreveta, drže je sa svake strane dok polako korača.
Kontrakcija ju pogodi, presavija se. Jedna od žena klekne i trlja joj

leđa. Sve smo dobre u ovome, imale smo predavanja. Prepoznajem
Glenovu, moju partericu za kupnju, sjedi dva mjesta dalje od mene.
Meko recitiranje nas obavija poput opne.

Dolazi Martha, sa poslužavnikom: vrčem voćnog soka, onakvim
koji se pravi od praha, grožđe čini se, i kompletom papirnatih čaša.

Stavlja ga na sag pored žene koja recitira. Glenova, u trenu, nalijeva
i prosljeđuje papirnate čaše.

Dobivam čašu, naginjem se u stranu da proslijedim, i žena
pored mene kaže, nisko u moje uho, »Tražiš li nekoga?«

»Moira,« kažem, jednako nisko »Tamna kosa, pjegice.«
»Ne,« kaže žena. Ne znam ovu ženu, nije bila sa mnom u