Page 130 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

noću, poput nas ostalih, samo glasnije. Stoga bi se morala sjećati

kako je to, što je čeka. No, tko se sjeća bolova kad jednom prođu?
Ostaje samo maglovit tračak, čak ne u mislima, nego u tijelu. Bol te
obilježava, ali preduboko da ga vidiš. Daleko od očiju, daleko od

misli.
Netko je dodao alkohola u sok od grožđa. Netko je dolje uspio

ukrasti bocu. Neće to biti prvi put na takvim skupovima; no,
pretvarat će se da ništa ne vide. I nama su potrebne orgije. »Priguši

svjetlo« kaže Tetka Elizabeth. »Reci joj da je vrijeme.«
Netko ustaje, kreće prema zidu, svjetlo u prostoriji blijedi i

slabi, naši se glasovi pretvaraju u zbor kriputavih tonova,
promuklih šapata, poput skakavaca noću na polju. Dvije izlaze iz
prostorije, druge dvije vode Janine prema Porođajnoj stolici, i ona

sjeda na niže od dvaju sjedala. Sada je mirnija, ravnomjerno usisava
zrak u pluća, mi se priginjemo, napete, leđni i trbušni mišići bole

nas od naprezanja. Dolazi, dolazi, poput trube, poziva na oružje,
kao da se ruši zid, osjećamo kao da se spušta teški kamen, ruši u

nama, mislimo da ćemo prsnuti. Grabimo jedna drugu za ruku, više
nismo same.

Zapovjednikova Supruga hrli unutra u smiješnoj, bijeloj
pamučnoj spavaćici, ispod koje strše vretenaste noge. Dvije
Supruge u plavim haljinama i koprenama drže je za ruke kao da joj

je to potrebno; na licu joj je napet smiješak kao u domaćice na
zabavi na kojoj radije ne bi bila. Zacijelo zna što o njoj mislimo.

Penje se na Porođajnu stolicu, sjeda na sjedalo iza i iznad Janine,
pa time uokviruje Janine: njezine mršave noge spuštaju se s jedne i
druge strane, poput naslona ekscentrične stolice. Na nogama ima

kratke bijele pamučne čarape i papuče, plave, od čupava materijala,
poput navlaka za poklopce zahodskih školjki. No, mi ne obraćamo

pažnju na Suprugu, gotovo je i ne vidimo, naše su oči uprte u
Janine. Na prigušenu svjetlu, u bijeloj košulji, ona svijetli poput

mjeseca u oblaku.
Sada stenje od napora. - Tiskaj, tiskaj, tiskaj - šapućemo. -