Page 129 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Centru, iako sam ju vidjela, u kupnji. »Ali ću pratiti za tebe.«

»Ti?« kažem.
»Alma,« kaže. »Koje je tvoje pravo ime?«
Želim joj reći da je jedna Alma bila sa mnom u Centru. Želim joj

reći svoje ime, ali Tetka Elizabeth podiže glavu, gledajući po sobi,
mora da je čula prekid u pjesmi, nema više vremena. Ponekad

možeš nešto saznati, na Danima Rađanja. Ali nema smisla pitati za
Lukea. Ne bi bio nigdje gdje bi ga ikoja od ovih žena mogla vidjeti.

Recitiranje se nastavlja, počinje me hvatati. Težak je to posao,
moraš se koncentrirati. Poistovjeti se sa tijelom, govorila bih Tetka

Elizabeth. Već osjetim laganu bol u stomaku, i grudi su mi teške.
Janine vrisne, slab vrisak, na pola puta između vriska i jecaja.
»Ulazi u promjenu.« kaže Tetka Elizabeth.

Jedna od pomagača briše Janineino čelo sa krpom. Janine se
znoji sad, kosa joj bježi u pramenovima iz gumice, dijelovi se lijepe

za čelo i vrat. Meso joj je vlažno, zasićeno, sjajno.
»Dahći, dahći, dahći!« govorimo.

»Želim ići van« kaže Janine. »Želim prošetati. Osjećam se
dobro. Moram na WC.«

Svi znamo da je u tranziciji, ne znam što radi. Koja je od ovih
tvrdnji istinita? Vjerojatno posljednja. Tetka Elizabeth daje signal,
dvije žene stoje pokraj prijenosnog WC-a, Janine se lagano naginje.

Još se jedan smrad pridružuje onima što vladaju prostorijom.
Janine ponovno stenje, glavu je tako prignula da joj vidimo samo

kosu. Ovako skupljena podsjeća na lutku, staru lutku, ogoljelu i
odbačenu u nekom kutu, skvrčenih ruku.
Janine se ponovno diže. »Hoću sjesti« kaže. Koliko smo dugo

ovdje? Koliko minuta, sati? Znojim se, haljina mi je promočena
ispod pazuha, osjećam sol na gornjoj usni, sapinju me lažni trudovi,

i ostale ih osjećaju, vidim po tome kako se svijaju. Janine siše
kockicu leda. A tada, nekoliko centimetara ili miljama daleko: »Ne«

vrišti. »O ne, o ne, o ne.« To je njezino drugo dijete, jedno je već
rodila, nekada, znam to iz Centra, jer je znala plakati zbog njega