Page 132 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

imena! O, savršena je! O, divna je!«

Stojimo između Janine i kreveta, pa ona to ne mora gledati.
Netko joj dodaje čašu soka od grožđa. Nadam se da u njemu ima
vina, ona još ima bolove zbog izlaska posteljice, bespomoćno plače,

presahlim, bijednim suzama. Ipak se radujemo, to je pobjeda za sve
nas. Mi smo je izvojevale.

Dopustit će joj da njeguje dijete nekoliko mjeseci, vjeruju u
majčino mlijeko. Poslije će je premjestiti da vide hoće li uspjeti još

jednom, s nekim drugim tko treba da dođe na red. No, neće je
nikada poslati u Kolonije, neće je nikada proglasiti Neženom. To joj

je nagrada.
Rodomobil čeka vani da nas vrati u naša domaćinstva. Liječnici
su još u svojim kolima; njihova lica pojavljuju se na prozoru, bijele

mrlje, poput lica bolesne djece osuđene na boravak u kući. Jedan
od njih otvara i prilazi nam.

»Je li bilo sve u redu?« pita zabrinuto.
»Jest« kažem. Sada sam već iscijeđena, iscrpljena. Bole me

dojke, iz njih malo kaplje. Lažno mlijeko, to se nekima od nas
događa. Sjedimo na klupama, sučelice, dok nas prevoze; sada smo

bez emocija, gotovo bez osjećaja, zavežljaji crvene tkanine. Boli nas.
Svaka od nas drži na krilu fantoma, utvaru djeteta. Uzbuđenje je
prošlo, i suočavamo se s vlastitim neuspjehom. Majko, razmišljam.

Gdje god bila. Čuješ li me? Htjela si žensku kulturu. Pa, evo ti je
sada. Nije onakva kakvu si zamišljala, ali postoji. Budi zahvalna

na malim milostima.