Page 131 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Opusti se. Diši. Tiskaj, tiskaj, tiskaj. - Mi smo s njom, iste smo,

pijane smo. Tetka Elizabeth kleči s raširenim ručnikom da uhvati
novorođenče, evo vrhunca, slave, glava, purpurna i premazana
jogurtom, još jedno tiskanje i ono klizi van, sluzavo od plodne vode

i krvi, na službu našu. O, neka je hvala.
Zadržavamo dah dok ga Tetka Elizabeth pregledava: djevojčica

je, sirota, ali zasad je sve dobro, barem nema vidljive mane, ruke,
noge, oči, tiho brojimo, sve je na svom mjestu. Tetka Elizabeth drži

bebu, diže pogled prema nama i smiješi se. I mi se smiješimo, sve
smo se pretvorile u jedan smiješak, suze nam se slijevaju niz obraze

jer smo tako sretne.
Naša je sreća dijelom sjećanje. Sjećam se Lukea sa mnom u
bolnici, kako stoji uz moje uzglavlje, drži mi ruku, u zelenoj kuti i

bijeloj maski. Oh, izustio je, oh, Isuse, dahnuo je u čudu. Te noći
nije uopće mogao zaspati, rekao mi je, tako je bio izvan sebe.

Tetka Elizabeth nježno kupa bebu, ona ne plače dugo, prestaje
plakati. što je moguće tiše, da je ne uplašimo, dižemo se, skupljamo

oko Janine, grleći je, tapšući je. I ona plače. Dvije Supruge u plavom
pomažu trećoj Supruzi, Supruzi ovog domaćinstva, da siđe s

Porođajne stolice i prijeđe na krevet, kamo je polažu i umataju
pokrivačem. Novorođenče, sada okupano i mirno, prinosi se
svečano u njezino naručje. Supruge sada naviru odozdo, gurajući se

među nama, gurajući nas ustranu. Govore preglasno, neke od njih
još nose svoje tanjure, šalice s kavom, čaše s vinom, a neke još

žvaču, pa se gomilaju oko kreveta, majke i djeteta, gučući i
čestitajući. Iz njih izbija zavist, osjećam je u nosu, tračci kiseline,
pomiješani s njihovim parfemom. Zapovjednikova Supruga gleda

odozgo u dijete kao da je buket cvijeća, nešto što je osvojila, danak
što ga je primila.

Supruge su ovdje da bi prisustvovaLežimenovanju. Supruge su
zadužene za imenovanje.

»Angela« kaže Zapovjednikova Supruga.
»Angela, Angela« ponavljaju Supruge cvrkućući. »Slatka li