Page 133 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

22

Već je kasno poslije podne kad Rodomobil stiže pred kuću.
Sunce se slabo probija kroz oblake, u zraku se osjeća miris vlažne,
tople trave. Bila sam na Rađanju cijeli dan; gubiš predodžbu o

vremenu. Cora će vjerojatno danas obaviti kupovinu, ja sam
oslobođena svih dužnosti. Penjem se stubištem, s mukom dižući

noge od stepenice do stepenice, držeći se za ogradu. Osjećam se
kao da sam danima budna i stalno u pogonu; bole me prsa, grče mi

se mišići kao da im nedostaje šećera. Samoću ću ovaj put prihvatiti
objeručke.

Ležim na krevetu. Htjela bih se odmoriti, zaspati, ali sam
preumorna, a istodobno i preuzbuđena, oči mi se ne sklapaju.
Gledam u strop, pogled mi klizi lišćem u vijencu. Danas me

podsjeća na šešir, na šešire širokih oboda što su ih žene nekada
nosile u jednom razodblju onoga doba; šešire nalik na goleme

aureole, okićene vijencima voća i cvijeća i perjem egzotičnih ptica;
šešire poput predodžbe raja, koji lebde tik iznad glave,

materijalizirana misao.
Za minutu vijenac će se početi bojiti, i meni će se svašta

priviđati. Eto, koliko sam umorna: Kao kad voziš cijelu noć, sve do
zore, tko zna zašto, neću sada o tome razmišljati, držeći suputnika
budnim pričajući mu i izmjenjujući se s njim za volanom, a kad se

sunce počne dizati, počnu ti se priviđati purpurne životinje, u
grmlju pokraj ceste, nejasni obrisi muškaraca, koji nestaju kad ih

izravno pogledaš.

* * *

Preumorna sam da nastavim ovu priču. Preumorna sam da
razmišljam gdje sam. Evo drugačije priče, bolje. Evo priče o tome
što se dogodilo s Moirom.