Page 134 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Dio priče znam i sama, dio sam čula od Alme koja ju je čula od

Dolores koja ju je čula od Janine. Janine ju je čula od Tetke Lydie.
Ima savezništava i na takvim mjestima, pa i u takvim okolnostima.
Nešto na što se može osloniti: uvijek će biti savezništava, ovakvih ili

onakvih.
Tetka Lydia pozvala je Janine u svoj ured.

Blagoslovljen budi plod, Janine, rekla je vjerojatno Tetka Lydia
ne dižući pogled s pisaćeg stola, i dalje pišući. Svako pravilo uvijek

ima izuzetaka: i u to možete biti sigurni. Tetke smiju čitati i pisati.
Gospodin podario, vjerojatno je odgovorila Janine, tiho, glasom

prozirnim poput bjelanjka sirova jajeta.
Osjećam da se mogu osloniti na tebe, Janine, vjerojatno je rekla
Tetka Lydia, dižući napokon oči i fiksirajući Janine svojim tipičnim

pogledom, kroz naočale, pogledom kojim je uspijevala izraziti i
prijetnju i usrdnu molbu, sve u isto vrijeme. Pomozi mi, govorio je

taj pogled, sve smo u istom sosu. Ti si pouzdana djevojka,
nastavila je, ne kao neke druge.

Mislila je da Janinino cmizdrenje i kajanje nešto znače, mislila je
da je Janine slomljena, mislila je da Janine doista vjeruje. No,

Janine je već tada bila poput šteneta kojega svi prečesto udaraju
nogom, gdje god tko stigne: izvalila bi se na leđa pred svakim, rekla
bi sve, samo za trenutak milosti.

Stoga je Janine vjerojatno rekla: Nadam se, Tetka Lydia.
Nadam se da sam dostojna vašeg povjerenja. Ili nešto slično.

Janine, rekla je Tetka Lydia, dogodilo se nešto strašno.
Janine je gledala u pod. Što bilo da bilo, znala je da je neće za to
prekoriti, bila je besprijekorna. No, zar joj je koristilo u prošlosti,

činjenica da je besprijekorna? Stoga se u isto vrijeme osjećala
krivom, očekivala je kaznu.

Znaš li što se dogodilo, Janine? rekla je blago Tetka Lydia.
Ne, Tetka Lydia, rekla je Janine. Znala je da u tom trenutku

treba podići glavu i pogledati Tetki Lydiji ravno u oči. I to joj je
pošlo za rukom.