Page 231 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

natraške. Posegnuo je za telefonom, rekao je. A tada je naglo

ubrzao, pa smo prešli na neasfaltirani seoski put, zašli u šumu,
iskočili iz automobila i počeli bježati. Koliba, da se u njoj sakrijemo,
čamac, ne znam što nam je padalo na pamet. Rekao nam je da su

pasoši bili bez greške, a imali smo tako malo vremena za bilo kakve
planove. Možda je on imao nekakav plan, nekakvu geografsku

kartu u glavi. A ja sam samo trčala: što dalje, što dalje.
Ne priča mi se ova priča.

* * *

Ne moram je pričati. Ne moram ništa pričati, sebi ili bilo komu

drugom. Mogla bih mirno ovdje sjediti. Mogla bih se povući u sebe.
Možeš se toliko uvući u sebe, u dubinu, daleko, da te nikada ne

izvuku.
Nolite te bastardes carborundorum. Kao da joj je to pomoglo.
Čemu se boriti?

* * *

Time nećeš ništa postići.

* * *

Ljubav? rekao je Zapovjednik.

To je bolje. To je nešto što poznajem. O tome možemo
razgovarati.

Ljubav, rekla sam. Ljubav, svima nam se to događalo, ovako ili
onako. Zašto je tako olako shvaća? Čak se izruguje. Kao da je ona
nešto banalno za nas, afektiranje, hir. Naprotiv, bila nam je i te

kako važna. Sve se oko nje vrtjelo; ljubav ti je pomagala da shvatiš
samu sebe; ako je nikada nisi doživjela, osjećala bi se kao mutant,

stvorenje iz svemira. Svi su to znali.
Pasti na nekoga, govorile smo; pala sam na njega. Mi smo pale

žene. Vjerovale smo u to, u to padanje: bilo je prekrasno, poput
letenja, a u isto vrijeme tako grozno, tako pretjerano, tako