Page 284 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Guramo se naprijed, okrećemo glave amo-tamo, nosnice nam se

šire, mirišući smrt, pogledavamo se, opažamo u očima mržnju.
Strijeljanje je bilo preblago. Čovjek omamljeno okreće glavu: da li ju
je uopće čuo?

Tetka Lydia čeka, trenutak; zatim se suzdržano nasmiješi i
prinosi zviždaljku ustima. Čujemo je, prodornu i srebrnastu, jeku s

davne utakmice.
Čuvari puštaju muškarca i odmiču se. On tetura - je li drogiran?

- i pada na koljena. Oči su mu upale u nabreklo meso lica, skupile se
kao da mu je svjetlo prejako. Držali su ga u tami. Podiže ruku na

obraz, kao da hoće provjeriti da li još postoji. Sve se to događa brzo,
premda se doima sporo.
Nitko ne prilazi. Žene ga gledaju užasnuto, kao polumrtva

štakora što se vuče kuhinjskim podom. Škilji u nas, u krug crvenih
žena. Kut usana mu se diže, nevjerojatno - je li to smiješak?

Pokušavam proniknuti u njega, prodrijeti u to premlaćeno lice,
vidjeti kako zapravo izgleda. Mislim da mu je oko trideset. Nije

Luke.
No, mogao je biti i on, znam. Mogao bi biti Nick. Znam da ga ne

smijem taknuti, što god učinio.
Nešto govori. Glas je mukao, kao da mu je ozlijeđeno grlo, jezik
golem u ustima, ali ga ipak čujem. »Nisam…«

Gomila navire, kao na rock-koncertu, iz onoga doba, kad bi
otvorili vrata, gorljivost buja u nama poput plime. U zraku se osjeća

adrenalin, sve nam je dopušteno, i ovo je sloboda, i ja je osjećam,
teturam, crvenilo se posvuda širi, ali prije no što ga je preplavila
plima odjeće i tijela, Glenova se gura kroz žene ispred nas,

probijajući se taktovima, lijevo, desno, trči prema njemu. Gura ga, i
on pada na pod, na bok, a ona ga žestoko nogama udara po glavi,

jedanput, dvaput, tri puta, oštri bolni i nagli udarci nogom, dobro
naciljani. Čuju se zvuči, dahtanje, mukli šum nalik na rezanje,

vrisak, i crvena tijela nasrću i više ništa ne vidim, prekriven je
rukama, šakama, stopalima. Odnekud se čuje prodoran vrisak,