Page 287 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

44

Stvari se vraćaju na normalu.
Kako ih mogu zvati normalnima? No, sve je normalno u
usporedbi s današnjim jutrom.

Za ručak smo dobile sendvič od sira s celerom, na crnom kruhu,
čašu mlijeka, kompot od krušaka. Školski ručak. Pojela sam sve, ne

brzo, ali uživajući u okusu, u bogatim aromama što sam ih osjećala
na jeziku. Sada odlazim u kupovinu, kao i obično. Čak se tome

veselim. Kolotečina može ponekad pružiti i utjehu.
Izlazim kroz stražnja vrata, hodam stazom. Nick pere

automobil, šešir mu je nakrivljen. Ne gleda me. U posljednje
vrijeme izbjegavamo međusobne poglede. Sigurno bismo njima
nešto odali, čak ovdje na otvorenom, gdje nas nitko ne vidi.

Čekam Glenovu na uglu. Kasni. Napokon je vidim kako dolazi,
priliku u crvenoj i bijeloj tkanini, nalik na zmaja, jednoličnim

korakom što smo ga sve naučile. Vidim je i isprva ništa ne
zamjećujem. A tada, kako mi prilazi, čini mi se da nešto nije u redu

s njom. Čudno mi izgleda. Promijenila se, premda ne mogu
objasniti kako: nije ozlijeđena, ne šepa. Kao da se skupila.

A tada, kad mi se još više približila, vidim u čemu je stvar. To
nije Glenova. Iste je visine, ali mršavija, a lice joj je žućkasto, nije
ružičasto. Prilazi mi, staje.

»Blagoslovljen budi plod« kaže. Puka čednost, puka krepost.
»Gospodin podario« odgovaram. Pokušavam zatomiti

iznenađenje.
»Ti si zacijelo Fredova« kaže. Kažem da, i krećemo.

A što sad, razmišljam. U glavi mi je pravi kaos, ovo su loše
vijesti, što se s njom dogodilo, kako ću nešto ustanoviti a da ne

pokažem preveliko zanimanje? Ne smijemo sklapati prijateljstva,
biti jedna drugoj privržene. Pokušavam se sjetiti koliko još vremena