Page 94 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Gura ključ u bravicu, otvara kutiju, izvlači Bibliju, posve običan

primjerak u crnim koricama i sa zlatno-obrubljenim stranicama.
Biblija se zaključava, baš kao i nekada čaj da ga sluge ne bi ukrali.
To je zapaljivo sredstvo; tko zna što bi se s njom dogodilo kad

bismo samo ruke stavili na nju? On nam može iz nje čitati, ali mi ne
smijemo. Naše se glave okreću prema njemu, pune smo nade, evo

naše priče prije odlaska na spavanje.
Zapovjednik sjeda i prekrsti noge, a mi ga pratimo pogledom.

Vrpce označavaju određena mjesta u knjizi. On otvara knjigu. Malo
pročišćava grlo, kao da mu je neugodno.

»Mogu li dobiti čašu vode?« obraća se zraku. »Molim« dodaje.
Iza mene, jedna od njih, Cora ili Rita, napušta skupni portret i
klipše u kuhinju. Zapovjednik sjedi oborena pogleda. Zapovjednik

uzdiše, iz unutarnjeg džepa bluze vadi naočale za čitanje sa zlatnim
okvirom, brzo ih stavlja na oči. Sada izgleda poput postolara iz stare

bajke. Zar njegovim dobrohotnim maskama nema kraja?
Promatramo ga: svaki centimetar, svaki treptaj.

* * *

Biti muškarac kojega motre žene. Zacijelo je to posve neobično.
Natjerati ih da ga cijelo vrijeme motre. Da se pitaju što li će on sada

napraviti. Da se trzaju čim se pomakne, pa makar se pomaknuo
posve bezazleno, na primjer da uzme pepeljaru. Da ga procjenjuju.

Da misle. On to ne može, on to neće, on mora dostajati, ovo
posljednje kao da se odnosi na odjeću, demodiranu ili prostu, koju

ipak moramo navući na sebe, jer nema druge.
Prisiliti ih da ga navuku na sebe, isprobaju, iskušaju, dok ih i on

sam navlači na sebe, poput čarape na nogu, na taj svoj rudiment;
taj dodatni, osjetljivi palac, njegovo pipalo, njegovo krhko,
prepredeno oko puža balavca što se izbacuje, širi, trza, steže i uvlači

u sebe kad ga krivo takneš, ponovno raste, izbočava se malo na
vrhu, klizi naprijed kao na listu, pa unutra, žudeći za vidom. Da

stekne uvid, da vidi taj put u tamu, sastavljen od žena, žena koje