Page 315 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

Vidjeli smo da je matematika već našla put u taj viši

poredak stvari. Proniknuvši u njega ona se prvo odrekla
svojih temeljnih aksioma o jednakosti i različitosti.

U svijetu beskonačnih i promjenljivih veličina veličina
može ne biti jednaka samoj sebi; dio može biti

jednak cijelome i od jednakih veličina jedna može
biti beskonačno veća od druge.

Sve to zvuči besmisleno s gledišta matematike

konačnih i stalnih brojeva. Ali, prava matematika
konačnih i stalnih brojeva jest računanje odnosa među

ne-postojećim veličinama, tj. to je besmislica. Dakle,
samo ono što izgleda besmislica s gledišta te

matematike može biti istina.
Logika prolazi kroz isti proces. Ona mora odbaciti

samu sebe, prihvatiti nužnost vlastita poništenja - tada iz
nje može nastati nova, viša logika.

U »Kritici čistog uma« Kant je dokazao mogućnost
transcendentalne logike.

Ta logika nije samo moguća, već postoji i

postojala je od pamtivijeka; mnogo je puta bila
formulirana, ulazila je u filozofijske sustave, no,

začudo, nije bila priznata kao logika.
Prije Bacona i prije Aristotela, drevni indijski

napisi dali su formule te više logike koja otvara
vrata tajni. No, značenje tih formula brzo se

izgubilo. Čuvale su se u starim knjigama, ali samo

kao neke čudne mumije ugasle misli, riječi bez
zbiljskog sadržaja.

Novi mislioci ponovo su otkrili ta načela i izrazili ih

novim riječima. No, ta načela opet su ostala
nerazumljiva, opet su se pretvorila u nekakav

nepotrebni književni ukras. A ideja traje. Nikada se
nije izgubila vjera u mogućnost pronalaženja i