Page 332 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

mogu postojati dva beskonačna. Slični tok razmišljanja

prošli su i elejski filozofi. Ako postoji beskonačno,
govorili su oni, ono mora biti jedno, jer kad bi bila dva,

ne bi mogli biti beskonačni, već bi bili konačni
jedno spram drugoga. No, ono što postoji beskonačno

je i drugog takvog ne može biti. Stoga je ono što postoji
jedno.

Ništa ne može biti određenije od elejskog monizma

i za njega je nezamislivo prihvatiti da je duša,
beskonačno u čovjeku, različito od Boga,

beskonačnog u prirodi.

U Indiji . . . zaključak je da su Brahman i Atman
(duh) po svojoj prirodi jedno.

Upravo tako su i prvi kršćani, barem oni koji su bili

odgojeni u školama neoplatonskih filozofa, imali jasniji
pojam o tome da, ako je duša po svojoj prirodi

beskonačna i besmrtna, ona ne može biti ništa drugo
doli Bog ili od Boga, mora biti Bog i u Bogu. Sveti Pavao

dao je vlastiti hrabri izraz tom vjerovanju ili spoznaji
izrekavši riječi koje su zbunile mnoge teologe:

U Njemu živimo i krećemo se i

postojimo.

Da je netko drugi izgovorio te riječi, odmah bi ga se
optužilo za panteizam. To, nedvojbeno, i jest panteizam,

a ipak izražava glavnu misao kršćanstva. Čovjek kao sin
Božji samo je metaforički izraz, no on je prvobitno

sadržavao istu ideju . . .
I kada se postavilo pitanje kako su ljudi izgubili svijest

o tome da su sinovi Božji, odgovor kršćanstva je: zbog

grijeha, a Upanišada: zbog avidyja, neznanja. To
pokazuje sličnost i istovremeno značajnu razliku između

te dvije religije. Pitanje kako je neznanje ovladalo