Page 40 - Rudolf Štajner - Teozofija

vlastitoj duši; dužnost stoji iznad sviđanja i nesvi-
đanja. Dužnost čovjeku može stajati tako visoko da
za nju žrtvuje život. I čovjek je to viši što je svoja
sviđanja i nesviđanja, svoje sklonosti tako oplemenio
da one bez prisile i podređivanja same iz sebe slijede
spoznatu dužnost. Dobro u etičkom smislu ima, kao
i istina, svoju vječnu vrijednost u sebi i ne zadobiva
je dušom osjeta.
Time što čovjek daje da u njegovoj nutrini zaživi
samostojna istina i dobro, izdiže se iznad puke duše
osjeta. U nju sjaji vječni duh. U njoj se budi svjetlo
koje je neprolazno. Dok duša živi u ovom svjetlu,
ima udjela u vječnome. Ona povezuje s njime svoje
vlastito postojanje. Istinito i dobro koje duša u sebi
nosi, u njoj je besmrtno. — Ono što u duši počinje
svijetliti kao vječno neka bude označeno kao duša
svijesti. — O svijesti se može govoriti i kod nižih
oblika duševnog života. Najsvakidašnjiji osjet predmet
je svijesti. S obzirom na to svijest ima i životinja.
Pod dušom svijesti podrazumijeva se ljudska svijest,
dakle, duša u duši. Ovdje se uz dušu razuma razlikuje
još i dušu svijesti kao posebni dio duše. Duša razuma
zapletena je još u osjete, u nagone, uzbuđenja i tako
dalje. Svaki čovjek zna kako mu je ponajprije istinito
ono čemu svojim osjetima i tako dalje, daje prednost.
Trajna je tek ona istina koja se odvojila od svake
primjese takvih simpatija, antipatija, osjećaja i tako
dalje. Istina je istina i onda kada joj se svi osobni
osjećaji protive. Neka se onaj dio duše u kojem ta
istina živi nazove dušom svijesti.
Tako se u duši kao i u tijelu mogu razlikovati
tri dijela: duša osjeta, duša razuma i duša svijesti.
I kao što odozdo prema gore tjelesnost djeluje na
dušu ograničavajući je, tako je odozgo prema dolje