Page 42 - Rudolf Štajner - Teozofija

Znam navesti mjesto i vrijeme. Jednoga prijepodneva,
kao vrlo malo dijete stajao sam na kućnim vratima
i gledao lijevo prema drvarnici, kad me odjednom
poput munje s neba pogodio unutarnji opažaj, ja
sam Ja, i otada se zadržao svijetleći: tada je moje
Ja prvi puta ugledalo sebe i to zauvijek. Ovdje su
obmane sjećanja teško zamislive jer se nikakvo tuđe
pripovijedanje nije moglo umiješati i nešto dodati
događaju koji se odigrao u najskrovitijem čovjekovu
svetištu, a koji je samom svojom novinom dao trajnost
svakidašnjim i sporednim okolnostima." — Poznato
je da mala djeca za sebe kažu: "Karlo je dobar",
t
"Marija hoće o". Smatra se sasvim primjerenim da
o sebi govore kao o drugima zato što još nisu osvi­
jestili svoje samostalno biće, zato što svijest o sebstvu
u njima još nije rođena. Samosviješću čovjek označava
sebe kao samostalno, od svega ostalog odvojeno biće,
kao "Ja". U "Ja" čovjek sažima sve što doživljava
kao tjelesno i kao duševno biće. Tijelo i duša nosioci
su "Ja"; ono u njima djeluje. Kao što je središte
fizičkog tijela u mozgu, tako je središte duše u "Ja".
Čovjekovi osjeti pokrenuti su izvana; osjećaji se
javljaju kao posljedice vanjskog svijeta; volja se odnosi
na vanjski svijet jer se ostvaruje vanjskom djelat­
nošću. "Ja" kao pravo čovjekovo biće ostaje sasvim
nevidljivo. Zato Jean Paul točno naziva "Ja"-opažaj
"događajem koji se zbiva samo u zastrtom čovjekovu
svetištu". Jer čovjek je sa svojim "Ja" potpuno sam.
— I ovo "Ja" jest čovjek sam. To mu daje pravo da
to "Ja" smatra svojim istinskim bićem. Zato svoje
tijelo i svoju dušu smije označiti kao "ovoje" unutar
kojih živi; može ih označiti kao tjelesne uvjete kojima
djeluje. Tijekom svojega razvoja uči ovo oruđe sve
više upotrebljavati u službi svog "Ja". Rječca "Ja",